Nikad nisam voljela usporedbe, uvijek sam nekako u svojoj srži osjećala da su štetne, uvijek se u njima netko nepotrebno uzdiže a netko drugi nerealno umanjuje, Ono što je oduvijek sa mnom rezoniralo, ono je što većini ljudi na planeti ne sjeda nikako a to je pojam jednakosti, svi smo jednaki. Nismo isti ali smo jednaki. Neovisno što smo ostvarili ili što posjedujemo. Stoga usporedbe meni dođu kao loš vic. Onaj pri kojem se svi usiljeno smiju jer nikome zapravo nije smiješno.

Pišem jer kroz pisanje iznosim svoje emocije, strahove, razočarenja, ljubav i strast ali i svoje ideale. Ja sam pisac svom svojom srži. U mom umu uvijek je neka rečenica ili priča u nastanku. U mom srcu uvijek je neka emocija a u mojoj ruci uvijek je olovka. Svijet oko mene, osobito ona mjesta na kojima volim pisati, mali su kreativni kaos idealan za hodajuću maštalicu poput mene.

Ja živim pisanje. I moje knjige su nastale kao terapija mojoj duši ali i smjerokazi ženama koje me čitaju kako isplivati iz mračnih misli, kako se oduprijeti navikama, lošim odnosima, i lošem svjetonazoru našeg Balkana u kojem je žena ona manja, ona prilagodljiva, ona tiha i poražena u startu. Jer mi to nismo, ali pristajemo biti.

Stoga kad mi je nedavno sestrična pričala o reakcijama nekih ljudi na činjenicu da sam izdala drugu knjigu i njihovim opaskama “Pa šta, napravim i ja to” osjetila sam potrebu napisati da je suludo živjeti život u kojem se tako natječeš, jer tuđi uspjeh u nekom području ne znači da si ti u onome što radiš neuspješan.

Nismo ovdje da se natječemo. Ovdje smo da živimo svoju svrhu. I ono najteže je naći je. I izgovoriti je naglas i drznuti se krenuti prema njoj. Osobito ovdje gdje živimo. Ovdje gdje kad kažem da pišem, ljudi kažu – a što radiš za život, ono kao pravi posao?

Pa zgranuti ostanu kad kažem – pišem.

Ja sam pisac koji živi od pisanja. Copywriting plaća moje račune.

Moja strast, moj talent, moje iskustvo i moje znanje, svakodnevno postaju rečenice koje odlaze u svijet. Bilo to rečenice o meni, bilo to rečenice o nekom projektu o kojem pišem, i najsretnija sam dok olovka struže po papiru ili prsti lete po tipkovnici, jer tad sam u svom svijetu, u svom balonu u kojem postoji samo taj trenutak, ta emocija, ta slika koju riječima prenosim na list i udišem joj život.

S nikim se ne natječem, ništa ne pokušavam dokazati, nitko ne pokušavam biti, samo jesam ono što jesam. I to je toliko moćno, toliko prodorno da je gotovo opipljivo… Zarazno je i puno energije od koje sam sačinjena i kojom zračim. Tu energiju osjetite dok me čitate, ona vas vraća nazad i mami za još. Ona je u mojim pričama, u mojim razočaranjima, u mojim slikama, u mojim knjigama. Ona nosi poruke koje su možda proizašle iz mog uma i prstiju, ali su zapravo vaše, jer su vam baš u tom trenutku bile potrebne.

Stoga, natjecati se s tim u startu znači izgubiti, jer je poanta naći sebe i slati poruku sebe kroz ono što radiš, ma što god to bilo.

Netko će se izraziti kroz sliku, netko kao moja Maja kroz ilustraciju. U nju će unijeti sebe, svoj svijet, svoju maštu i energiju i vi ćete reći “Wow kakva naslovnica”. Jer ona to je, nije ju odglumila, nije ju crtala da bi nešto dokazala, igrala se olovkom, bojama i oblicima jer je to živjelo u njoj kao iskra koja se zapalila i željela obasjati svijet.

Takvo je moje pisanje, takvo je njeno crtanje, takva je strast mnogih ljudi oko mene koji su dušom i tijelom ono što rade i zato su toliko uspješni.

Nikome ništa nisu išli dokazivati. Crtali su, slikali, fotografirali i kad su bili šupljih džepova, samo sa snovima o tome kako će to jednog dana biti i ono od čega će živjeti. I pisali bi, slikali, fotkali i kad bi to opet ostao hobby, jer oni to jesu.

Vidim mnoge koji kreću u online vode, ili pisanje, ili izdavanje ili pokretanje posla iz krivih razloga. Kreću da se dokažu tamo nekome. Kreću da nekog impresioniraju, kreću da bi postali “Netko i nešto”, ne shvaćajući da to već jesu, postali su to samim rođenjem.

Kad sam pokretala Lion Mediu, imala sam u novčaniku ravno 20,00 kn. Smijala sam se sebi i rekla – Pa evo bar imam za početni kapital.

Ali znala sam prema čemu idem. Nikome nisam ništa željela dokazati, niti mi je cilj bio nekog impresionirati. Htjela sam jednostavno zakonski okvir u kojem mogu poslovati s talentima koje imam. Predala sam zahtjev za poticaje od HZZ-a i nisam ih dobila. U ocjeni projekta napisali su mi da moj projekt koji je tada postojao već 4 godine a to su Amazonke.com i koji je bio samo održiv već tada – nije održiv i da će propasti.

Njima je to bilo nešto apstraktno. Meni je njihov odgovor bio smiješan. Ali nije me to obeshrabrilo, nastavila sam. Putem doživjela mnogo gorkog, borila se s nepravdama, neplatišama, birokracijom. Bilo je veoma teških dana kad sam mislila da ću zatvoriti, ali nisam odustajala. Išla sam dalje, često bez kune u džepu maštala o novim projektima i drznula se kretati u njih.

Nitko nije znao za previranja u meni, za iskustva, za brige, za suze, za izazove, za zamke, za podbadanja, za cirkuse konkurencije koja mi je pokušavala srušiti portale. Čak ni moji najbliži suradnici i prijatelji nisu znali za sve spačke s kojima sam se susrela, jer sam znala da je to samo loš dan, glupa situacija, mali kamenčić na putu. Znala sam da sam jača od toga, da mogu, da mi se to dešava jer vrijedim, jer su moji projekti predodređeni za velike uspjehe.

Znala sam tko sam.

Dok sam slagala koncept za “Tamu” u mislima mi je bilo samo kako znam da će ta knjiga mnogim ženama biti lijek, kako će iskustva proživljena u njoj, koja su samo moja, i neka su strašno bolna, biti nit vodilja da je sve moguće izdržati, sve prerasti, iz svega izaći jača, bolja i sretnija, pa makar se rasule, pa makar nas to iskustvo spalilo… znala sam da je mnogima potrebno čuti da mogu izroniti iz pepela kao Feniks.

Stoga, što god u životu dragi moji poželjeli, želim vam da to želite iz pravih razloga. Ne iz inata, ne iz potrebe za dokazivanjem, ne iz prkosa nekome, ne zbog nekog suludog natjecanja, jer ćete u njemu samo izgubiti sebe, već zato što to jeste, to živite i dišete i osjećate.

Idite putem vlastite ekspanzije iz goruće želje ne zbog “Pa šta, mogu to i ja.” Jer u suprotnom ćete se stalno, sav život s nekim natjecati i uvijek ćete izgubiti.

A sebe se ne isplati izgubiti. Sebe treba ispisati, iscrtati, oslikati, opjevati, jer svatko je od nas toga vrijedan.

Marija Klasiček

Želiš drugačije poslovno okruženje?

U vremenu kada nas uče da trebamo biti okrenuti sebi i tako uporno gurati i lomiti se pod poslovnim izazovima, mi vam kažemo da ne mora biti teško! Postoje ljudi koji vam mogu i žele pomoći. Postoje investitori koji će prepoznati vrijednost vašeg projekta i u njega uložiti ne samo svoj novac već i svoje znanje i ono najvrjednije što svi mi imamo, svoje vrijeme. Postoje osobe koje traže baš vaše znanje, ideje i stručnost i mogu vam ponuditi sjajne uvjete za rad.

Postani član Business Tribe-a!